Galerija Serpentine nekoć je bila čajana. Nalazi se u središtu jednog od najomiljenijih londonskih kraljevskih parkova, u blizini mjesta gdje je za Veliku izložbu 1851. bila postavljena Kristalna palača Josepha Paxtona i naknadno uklonjena. Galerija podsjeća na baroknu palaču od opeke, izrađenu u mjerilu kuće za lutke, opremljenu minijaturnim tornjićima i simetričnim kolonadama. U proteklih 20 godina pridružene su joj gotovo sve ideološke tendencije u suvremenoj arhitekturi u formi niza privremenih paviljona – od objekta za napuhavanje Rema Koolhaasa do vrta korova i divljeg cvijeća sa zidovima od blata Petera Zumthora. Kratki vijek tih instalacija dozvoljavao je sve tipove jukstaponiranja koje konvencionalna mudrost kontekstualizacije i gradske odredbe prostornog planiranja inače brane. Svake je godine Galerija Serpentine zadržavala svoj urbani i elegantni karakter premda uhvaćena u čvrsti zagrljaj niza sve uzbuđenijih i ponekad ekscentrično odjevenih plesnih partnera koji su je nastojali probuditi. No ove godine galerija ostaje odlučno sjediti na mjestu i odbija zaplesati iz straha da joj nezgrapan paviljon Junye Ishigamija ne nagazi na krhka stopala.